Već sami naziv pasmine tornjak govori mnogo o ovom psu. Naziv ga veže za tor i gazdinstvo. Veže ga za određenu teritoriju i gazdu – domaćina.

Ako je poznato da je čovjek u vlastitoj historiji i borbi za opstanak između ostalog razvijao i stočarstvo, za vrste koje se uzgajaju u stadima gradio torove, onda nastanak tornjaka seže u našu daleku prošlost.

Jer uz sami tor i pas je dobio ime – tornjak. Bio je tu prvenstveno da sačuva tor i blago u torovima. Stada ovaca i torovi uglavnom su bila i ostala planinska staništa.

Zato su tornjaka nazivali i planinskim psom. Na ovaj način tornjak se i teritorijalno vezao za određeni geografski položaj ili prostor. Zato ima karakteristiku teritorijalno orijentiranog psa, mada je prilagodljiv na promijene životnih uvjeta.

Zna se vezati i želi da se veže za teritoriji i vlasnika. Znanjem, snagom, plemenitošću i vještinom dobroćudno se predaje ljudima i području na kojem obitava, ali isto tako, uz agresivnost koju ispoljava kada treba, nesebično će predati cijeloga sebe u borbi sa napadačima na tor, stado, gazdu i domaćinski imetak.

Smatra se da su tornjaka doveli stari Slaveni iz svoje prapostojbine. Prema istraživanjima skoro se sa sigurnošću može tvrditi da njegov predak potječe od tibetskog mastifa, odnosno sa današnjeg područja Irana.

Sve je manje stada. Sve je manje torova. Tornjaci postaju pravi kućni ljubimci. Društveni su i plemeniti. Te svoje osobine kao i one borilačke, razvijali su vijekovima i vijekovima ranije na ovim našim bosanskohercegovačkim prostorima. Prvi pisani dokument o našim tornjacima zabilježili su bosanski fratri 1067. godine, a gorostasne planine Bosne i Hercegovine dođu ima kao kolijevke u kojima su se ljuljali i podarili ljubiteljima pasa izvan granica Bosne i Hercegovine, širom Evrope i Svijeta.

Prihvatljivost i zainteresiranost za tornjakom u stalnom je porastu.

To su krupni psi sa vrlo snažnim i skladnim oblikom tijela. Visina kod odraslih mužjaka dostiže oko 70cm, a odraslih ženki oko 65cm. Imaju dugu dlaku sa poddlakom,  sa osnovnom bijelom bojom i smeđim i crnim šarama na glavi i tijelu. Obim grudi dostiže i do 92cm, prosječna težina odraslog mužjaka je oko 50kg, a ženke 40kg. Dlaka je tako složena da ga štiti od svih vremenskih nepogoda. Glava, uši, prednji dio nogu i šape odlakani su kraćom, pravom i gustom dlakom, dok vrat ima izraženu grivu. Pogled je umiljat, bistar, samosvjestan, ozbiljan i miran sa izraženim sklonostima da uči i „liči“ na svog vlasnika.

Tipičan odrastao tornjak je smirena, naizgled ravnodušna životinja, ali i vrlo budan čuvarski pas. S bliskim osobama zna biti vrlo emocionalan. Kada živi u većim grupama pokazuje izrazite socijalne nagone. Prema stranim osobama i domaćim životinjama u pravilu nije naglašeno agresivan. U odgovarajućim prilikama zna odlučno napadati i daleko jače protivnike. Pri tome je oprezan, ali vrlo odriješit, uporan i odlučan.

Tornjaka treba doživjeti, imati, hraniti, učiti, i tek tada ćete znati da nije samo prijatelj svoga stada nego da je i Vaš prijatelj. Moderno vrijeme, kod savremenih načina stočarstva i razvoja stada ovaca, ovog je psa sve više i više približilo gradskim i prigradskim domovima. Ipak, nikada ne treba zaboraviti da su mladunčad tornjaka u svom hiljadugodišnjem bivstvovanju prvo odrastala uz stada i da su prvenstveno pastirski psi, a tek onda psi pastira. Zato će u svakom domaćinstvu gdje nema stada prvo prepoznati dvorište kao teritoriju koja je njihova i za koju će se boriti kada god je to potrebno.